30. Opća pravila u donošenju suda o nečijem nevjerstvu

• Kufr – sud o nečijem nevjerstvu, kao i tekfir – proglašavanje nekoga nevjernikom, legitimni su šerijatski propisi. Apsolutno pravo na jedno i drugo ima isključivo Uzvišeni Allah.
• Osoba čiji je islam kategorički potvrđen ne smije biti progašena nevjernikom samo na osnovu sumnje ili pretpostavke da je počinila nevjerstvo. Zbog toga, osoba čiji je islam jasan i očit ne može biti proglašena nevjernikom osim nakon jasnog i očitog kufra koji se kod nje nedvojbeno potvrdi.
• Kada pogriješimo i za čovjeka koji je ili nevjernik ili veliki grješnik ili novotar kažemo da to nije, to je daleko bezazlenije nego kada pogriješimo i za čovjeka koji nije ili nevjernik ili veliki grješnik ili novotar kažemo da to jeste.
• Propisi i kvalifikacije ljudi u ovom pitanju donose se na osnovu spoljašnjeg, vidljivog stanja ljudi, kao i na osnovu stanja u kojem su umrli. Zbog toga, onaj ko svojom vanjštinom bude pokazivao da je vjernik, dužni smo ga u svakom pogledu i tretirati kao vjernika, a onaj ko svojom vanjštinom bude pokazivao da nije vjernik, prema njemu smo se dužni odnositi kao prema nevjerniku. Što se tiče onoga što ljudi nose u dubinama svojih srca, sud o tome prepušten je Poznavaocu svega nepoznatog, Uzvišenom Allahu.
• U općem smislu, a ne pojedinačno, kategorično tvrdimo da će umrli muslimani biti spašeni i sačuvani vječnog boravka u Vatri, kao što, također u općem smislu, a ne pojedinačno, kategorički tvrdimo da će nevjernici i bezbožnici vječno boraviti u Vatri.
• Svaka prijetnja kaznom za činjenje onoga što je zabranjeno, a koja se u šerijatskim tekstovima navodi u općem smislu, nužno ne mora obuhvatati svakog pojedinca koji čini to nedjelo, bez obzira radilo se o zabranjenom uvjerenju ili zabranjenim riječima i djelima.
• Dakle, opći šerijatski propis o proglašavanju nekoga nevjernikom grješnikom ili novotarom nužno se ne primjenjuje na svakog pojedinca sve dok se tom pojedincu u potpunosti ne predoče dokazi i dok se ne ispune svi ostali uvjeti koji su potrebni, a to su: da taj pojedinac bude u potpunosti upoznat sa tim da je dotično djelo ili nevjerstvo, ili grijeh ili novotarija, da je to učinio namjerno i svjesno, da je to učinio dobrovoljno, tj. da na to nije bio natjeran i prisiljen, i da se otklone sve ostale eventualne prepreke.
• Onaj ko nije shvatio davu – srž i suštinu islamskog poziva, nad takvim nije uspostavljen argument.

Komentar: Ikametul-hudždže je validno uspostavljanje šerijatskog argumenta nad nekom osobom, tj. upoznavanje te osobe sa osnovama islamskog vjerovanja i osnovnim šerijatskim pravilima i propisima kako bi se nad njom mogli sprovoditi islamski propisi koji se na nju odnose. Praktično, to, između ostalog, znači da nije dozvoljeno kazniti osobu zbog određenog šerijatskog prijestupa sve dok joj se prethodno ne pojasni da je dotično djelo zabranjeno i da za njega slijedi kazna. Inače, jedan od osnovnih razloga zbog kojih je Uzvišeni Allah ljudima i slao poslanike i vjerovjesnike jeste i da im dostave Allahovu poslanicu i tako nad njima uspostave argument kako niko od njih na Sudnji dan ne bi mogao doći i kazati da o Allahovoj vjeri nisu ništa znali. Uzvišeni Allah, govoreći o Svojim poslanicima i vjerovjesnicima, između ostalog, kaže: “Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega… o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar” (En-Nisa, 163–165). Autor ovdje hoće reći da osoba koja iz nekog razloga ne shvati islam i njegove postulate (recimo, ako ne razumije jezik na kojem mu se pozivalac u islam obraća) i nakon što joj se oni pojasne, ne spada u onu skupinu nad kojom se uspostavio argument i koja zaslužuje da bude sankcionirana zbog eventualnog nepridržavanja islama i njegovih načela.

• Opravdanje neznanjem mjerodavno je i prihvatljivo i u pitanjima osnova vjere, ali i u njenim ograncima, kao i u pitanjima oko kojih postoji konsenzus među učenjacima, ali i u pitanjima u pogledu kojih se učenjaci razilaze.

Komentar: Ovdje autor ukratko govori o pitanju opravdanja neznanjem te potvrđuje da se neznanje uzima u obzir prilikom utvrđivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur’an i sunnet obiluju dokazima koji potvrđuju da neznanje itekako može biti opravdanje za grijehe, pa čak i nevjerstvo, i da niko neće biti odgovoran sve dok do njega ne dođe Allahova opomena koju je On objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je opravdanje legitimno i kada je riječ o osnovama vjere, tj. akidi, i o ograncima vjere, tj. fikhskim pitanjima, ali i u pitanjima oko kojih učenjaci imaju jednoglasan stav i u pitanjima oko kojih se razilaze. Uzvišeni je Allah opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Ibn Džerir, u komentaru ajeta koji govore o tome, kaže: “Riječi: ‘Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici’, Isa je rekao svojim učenicima: ‘Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snađe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti.’ Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ‘Bojte se Allaha i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici’, znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali.”[1] Rekao je Ibn Hazm: “To su bili Isaovi učenici koje je Allah pohvalio u Kur’anu. Iz neznanja su pitali Isaa, alejhis-selam, da li je njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, ali to im nije poništilo vjerovanje. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donesen dokaz i pojašnjenje.”[2]

• Shodno odabranom mišljenju islamskih učenjaka[3], opravdanje neznanjem punovažno je u svim pitanjima i u svim okolnostima sve dok se pojedincu argumentirano ne predoči Istina i ne pojasne principi i pravila sa kojima treba biti upoznat.
• Nevjernicima smatramo sve one koji čine te’vil – interpretiraju i tumače šerijatske tekstove negirajući tako da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio samo istinu ili niječući neke od osnovnih komponenti vjere islama, kao što su to činili filozofi i batinije, a čiji se postupak ne može opravdati nikakvim šerijatski validnim opravdanjem. Što se tiče onih koji su pribjegli te’vilu koji ne spada u vrstu koju smo spomenuli, tj. koji ne sadrži elemente nevjerstva, njih smatramo grješnicima, ali ne i nevjernicima. U ovu kategoriju, u općem smislu, ubrajamo murdžije i mutezilije, ali i neke druge grupacije. Kada je riječ o te’vilu koji ima osnove u šerijatu, a nakon kojeg islamski učenjaci zauzmu različite stavove o nekim pitanjima u akidi ili fikhu, a koja se ne ubrajaju u temeljne komponente islama oko kojih postoji konsenzus, učenjake koji odaberu pogrešan stav ne smatramo ni nevjernicima, ni novotarima, ni grješnicima, već mudžtehidima koji su pogriješili.

Komentar: Ovdje autor govore o tri vrste te’vila, tj. tumačenja šerijatskih tekstova, koje može biti legitimno i zabranjeno. Prva vrsta te’vila je zabranjena vrsta tumačenja šerijatskih tekstova, kojoj su pribjegli filozofi i batinije, a koja nema nikakvog uporišta u šerijatu, gdje se sasvim jasni i nedvosmisleni ajeti i hadisi tumače potpuno nakaradno pod krinkom navodnih unutrašnjih i skrivenih značenja koja običnom svijetu ostaju nepoznata, a njihovo razumijevanje je privilegija odabranih. Tako, naprimjer, neke batinijske sekte za vatru u koju je bačen Ibrahim, alejhis-selam, kažu da se nije radilo o pravoj vatri, već da je posrijedi srdžba Nemruda kojoj je bio izložen Ibrahim, alejhis-selam, nakon što je imao raspravu s njim. Druga vrsta te’vila također je zabranjena, ali se oni koji su mu pribjegli ne smatraju nevjernicima, već grješnicima. Primjer ovog te’vila jeste ajet: “…Allahova je ruka iznad ruku njihovih…” (El-Feth, 10), u kojem oni sintagmu “Allahova ruka” tumače kao “Allahova moć”. Što se tiče treće vrste te’vila koju spominje autor, radi se o tumačenju koje ima legitimnu potporu u šerijatu, međutim, pogriješio je onaj ko mu je pribjegao. Za ove učenjake kažemo da su pogriješili i da će imati nagradu zbog truda koji su uložili, shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Kada sudija sudi, pa se potrudi i istinu pogodi, ima dvije nagrade, a kad sudi i potrudi se, a ipak pogriješi, ima jednu nagradu.”[4] Primjer ove vrste tumačenja jest razilaženje učenjaka oko redoslijeda dešavanja nekih događaja na Sudnjem danu ili razilaženje među ashabima oko pitanja da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Miradža vidio Uzvišenog Allaha ili ne itd.

• Prisila je sasvim legitimno i prihvatljivo opravdanje zbog kojeg se nad pojedincem, koji bude primoran da izgovori riječi nevjerstva ili počini takvo djelo, ne primjenjuju šerijatski propisi koji se odnose na sud o nevjerstvu. Uzvišeni je Allah rekao: “Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri, čeka Allahova kazna.” (En-Nahl, 106).
• Ukoliko neki govor ili mezheb – određeni pravac u mišljenju, označava kufr ili novotariju, to primarno ne znači da je osoba koja je izgovorila te riječi ili slijedi dotični pravac nevjernik ili novotar, niti ju je dozvoljeno odmah proglasiti nevjernikom ili novotarom zbog riječi koje je formalno izgovorila ili zbog stava koji formalno zastupa, sve dok se toj osobi ne pojasni suština onoga što izgovara ili što slijedi, a ona i nakon toga ustrajno i čvrsto ostane pri svom stavu ili mišljenju.

Komentar: Ponekad će neka osoba riječima formalno iznositi određeni stav ili će formalno slijediti određeni pravac u mišljenju koji je u konačnici čisto nevjerstvo, ali ta osoba, iz nekog razloga, toga nije svjesna jer ne razumije šta te riječi podrazumijevaju. Zbog toga, toj je osobi potrebno dodatno pojasniti suštinu i srž riječi koje izgovara ili pravca koji slijedi, pa ako, i nakon što joj u potpunosti postane jasno da su te riječi ili pravac nevjerstvo, idalje u tome ustraje, onda se za nju kaže da je nevjernik, a u suprotnom ne.

• Pravo na proglašavanje pojedinaca nevjernicima isključivo je u nadležnosti kompetentnih kadija, islamskih učenjaka i imama, tj. dobrih poznavalaca vjere islama.

Odlomak iz knjige “Sažeti prikaz islamskog vjerovanja” – dr. Muhammed Jusri

Prijevod i komentar: Amir Durmić, prof.

[1] Ibn Džerir et-Taberi, Džamiul-bejan, 7/130–131.

[2] Vidjeti: Ibn Hazm, El-Fisalu fil-mileli vel-ehvai ven-nihali, 3/141.

[3] Ovim riječima autor ukazuje na to da u pogledu ovog pitanja među učenjacima postoji razilaženje.

[4] Buhari, Sahih, br. 7352.