Poziv Istine
Bio je general u Francuskoj revoluciji i kao vođa bio je prvi konzul Francuske republike od 1799. do 1804. godine te car Francuske i kralj Italije od 1804. do 1814., i onda ponovo na kratko od 20. marta do 22. juna 1815. godine. Tokom prve decenije 19. vijeka, zaratio je sa skoro svakom važnijom evropskom silom, dominirajući kontinentalnom Evropom. „Napoleonov blagonaklon pristup prema islamu dobro je dokumentovan. Poznato je da se on divio Muhammedu, čak je i naučio napamet nekoliko sura (poglavlja) iz Kur’ana. Njegov odnos prema kršćanstvu odnos je praktičnog državnika, religija je bila korisna sve dok je to umirujuće za društvo, ali i opasna ako vodi ka fanatizmu. Njegovo iskreno nevjerovanje u Trojstvo, izazvalo je kod njega monoteistički stav, koji očigledno nije daleko od islama.”[1] U martu 1798. godine, Napoleon je predložio vojnu ekspediciju da bi se zauzeo Egipat koji je tada bio provincija Otomanskoga carstva. O njegovom boravku u Egiptu historičari su naširoko pisali i sporili se koliko su njegove kontroverzne izjave u kojima je iskazivao simpatije prema islamu i poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, bile plod iskrenosti ili vojna taktika za pridobijanje stanovnika. Američki historičar Van Kol (Juan Cole), u svojoj knjizi Napoleon’s Egypt, Inva- ding the middle east (Napoleonov Egipat, invazija na Bliski istok) navodi:
„Nasuprot tome, Bonapartino divljenje poslaniku Muhammedu bilo je istinsko. On je napisao u svojim memoarima: ’Arabija je bila idolopoklonička kada je Muhammed, sedam vijekova nakon Isusa Hrista, uveo vjeru u Boga Abrahamovog, Ismailovog, Mojsijevog i Isusovog.‘”[2]
Također, u svojim memoarima, Napoleon je o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, napisao:
„Muhammed je bio princ; on je okupio svoje sunarodnike oko sebe. U samo nekoliko godina, njegovi muslimani osvojili su polovinu svijeta. On je izbavio mnogo duša od obožavanja lažnih bogova, porušio više kipova i porušio više paganskih hramova za petnaest godina, nego što su sljedbenici Mojsija i Isusa za petnaest vijekova.”[3]
Van Kol navodi jedno od Napoleonovih pisama iz koga imamo prilike vidjeti njegovo razmišljanje o Kur’anu:
„28. avgusta napisao je pismo vodećem muslimanskom svećeniku u Aleksandriji, šejhu Al-Masriju… Izrazio je nadu da će se uskoro sresti sa ’svim mudrim i učenim ljudima u zemlji‘ kako bi se uspostavio ’jedinstveni poredak koji će se temeljiti na načelima Kur’ana, koji su jedini istiniti i koji su jedino u mogućnosti da osiguraju dobrobit ljudima.‘”[4]
Svojih zadnjih šest godina života, Napoleon Bonaparta je proveo zatvoren i prognan pod britanskim nadzorom na ostrvu Sv. Helena gdje je i umro kontroverznom smrću. Kako bismo osvijetlili Napoleonove motive u Egiptu, moramo se vratiti na naknadni period njegovog života, u doba njegovog izgnanstva i zatočeništva na ostrvu Sv. Helena. Naime, Napoleonov prijatelj i general Baron Gourgaud, napisao je knjigu Talks of Napoleon at st. Helena with general baron Gourgaud (Razgovori Napoleona na Sv. Heleni sa generalom baronom Gourgaudom) u kojoj je iznio razgovore sa zatočenim Napoleonom na ostrvu Sv. Helena. U toj knjizi general Gaurgaud navodi:
„Jednog dana, u maju 1817., njegovo Veličanstvo mi je reklo…
’Nakon Bedra[5] smatramo Muhammeda herojem! Čovjek može biti samo čovjek, ali ponekad i kao čovjek može postići velike stvari. On je često kao varnica među zapaljivim materijalom. U njegovo vrijeme njegova vjera je za deset godina osvojila pola poznatog svijeta, dok je kršćanstvu trebalo tri vijeka da se čvrsto uspostavi.‘”[6]
Zatim citira Napoleona:
„Islamska je vjera najbolja od svih. U Egiptu bi me šeici jako postidjeli pitajući me šta mislimo kad kažemo ’sin božiji‘. Ako imamo tri boga, onda moramo biti mnogobožci.”[7]
Također, navodi Napoleonove riječi:
„Tako su ljudi nametnuli da je Isus sin Božiji, a ipak je Davidov potomak. Najviše mi se sviđa Muhammedova vjera. U njoj je mnogo manje nevjerovatnih stvari nego u našoj. Turci kršćane zovu idolopoklonicima.”[8]
[1]http://www.napoleon.org/en/reading_room/articles/files/napoleon_egypt.asp
[2]Juan Cole, Napoleon`s Egypt, Invading the middle east, Palgrave Macmillan, New York, 2007. str. 129.
[3] Isto, str. 130.
[4] Isto, str. 130.
[5] Bitka na Bedru je prva i najveća bitka i pobjeda u povijesti islama. Bitka se odigrala 2. godine po hidžri (623. godine po Isau, a.s.). U toj bici je 313. muslimana, koji su sa sobom imali samo dva konja i 70 deva, pobijedilo 1.000 boraca Mekkanskih mnogobožaca, koji su sa sobom imali stotinu konja i 700 deva.
[6] Talks of Napoleon at st. Helena with general baron Gourgaud, Chicago, A. C. McClurg and co. 1903. str. 68.
[7] Isto, str. 274.
[8] Isto, str. 280.
Izvor: Iz knjige “100 svjetskih velikana o islamu”.
